Poštovani slušatelji, dobar vam dan. Ja sam Katarina Varenica i lijepo vas pozdravljam na početku emisije Novi valovi dobrote koja je sufinancirana sredstvima Europske unije iz Europskog socijalnog fonda, a posvećena je povećanju vidljivosti ranjivih skupina u društvu. Danas, kao i svakoga ponedjeljka moje su gošće značajne hrvatske žene. Veliko mi je zadovoljstvo stoga danas u studiju pozdraviti gospođu Mirjanu Dobranović, predsjednicu Udruge za promicanje istih mogućnosti – UPIM-a.
Gospođo Dobranović, dobar Vam dan i dobro došli.
1. Teško je u nekoliko rečenica predstaviti Vas našim slušateljima, no ipak ću pokušati pa dozvolite nekoliko uvodnih riječi.
Mirjana Dobranović veliki dio svog života aktivno sudjeluje u podizanju kvalitete života osoba s invaliditetom, a da bi se njezino aktivno sudjelovanje valjano predstavilo emisija je uistinu prekratka. Izdvajam ovdje da je moja današnja gošća zaslužna za otvaranje prve ginekološke ambulante za žene s invaliditetom u Klinici za ženske bolesti, u Petrovoj ulici, Zagreb, da je uložila osobne napore da se u Hrvatskoj otvori prvi vrtić za djecu s teškoćama u razvoju Ozana, da je inicirala i vodila projekt “Preuređenje 19 soba u Studentskom domu Cvjetno naselje za potrebe smještaja studenata s invaliditetom“, da je tijekom Domovinskog rata pomagala prognanicima i žrtvama rata, da je brojnim inicijativama olakšala i pomogla i djeci i odraslima s invaliditetom, da je inicirala i sa stručnjacima izradila projekt Registar osoba s invaliditetom u RH, pomagala u njihovu zapošljavanju, da je sudjelovala u osnivanju Kuće ljudskih prava, da je potaknula jednoga ministra da sjedne u invalidska kolica i provoza se jednim zagrebačkim trgom, da je magistar socijalne psihijatrije, da je osoba s invaliditetom koja neumorno gotovo cijeli svoj radni i životni vijek pomaže drugima itd., itd.
Gospođo Dobranović, kada sam čitala Vaš životopis bila sam i impresionirana i posramljena u isto vrijeme. Pitala sam se zašto Vaše ime nije poznatije široj hrvatskoj javnosti i kako je moguće da je jedna osoba napravila toliko puno za naše sugrađane, a da o Vama ne čitamo češće, da ne znamo više. Ja sam negdje pred kraj ovoga kratkoga uvoda našim slušateljima napomenula da ste Vi i osoba s invaliditetom. Ako nije preintimno pitanje, možete li s nama podijeliti dio Vaše priče? Vašega života? Što se dogodilo i kada ste postali osoba s invaliditetom?
Imala sam 28 godina života, dvoje djece, lijepi posao i krasnu i situiranu obitelj a onda smo suprug i ja stradali u prometu, u lančanom sudaru. Srećom djeca nisu bila s nama a ja sam postala s prijelomom kralježnice osoba s invaliditetom.
2. Otkada počinje Vaša borba za osobe s invaliditetom, odnosno za njihova prava?
Grad Zagreb 1983. raspisao je natječaj za savjetnika u Gradskom uredu za zdravstvo i socijalnu skrb i ja sam se javila. Ne znajući tko je u Komisiji muškarac koji je konstatirao da imam sve formalne i stručne uvjete za to mjesto, pitao me je a Da li ćete Vi to moći s obzirom na stanje (imala sam željezni korzet, longete na nogama i dvije štake) pogledala sam ga i pitala mora li savjetnik plesati kankan na stolu. Ne naravno! bio je odgovor a ja sam ponovo pitala Treba li imati savjetnik imati ruke i znanje za taj posao. Pa naravno bio je odgovor. I tada sam ga pogledala i rekla Pa pogledajte me - imam i ruke i glavu. Samo se nasmijao, okrenuo ostalim članovima Komisije i rekao – Primljena je, zar ne! Bio je to moj budući šef s kojim sam, kao i svima ostalima kasnije, sjajno surađivala. Imala sam otvorene ruke i slobodu kreirati puno toga pa tako i prvu Gradsku Informaciju o stanju osoba s invaliditetom u GZ i prijedlozima mjera. Bilo je to 1984. godine.
Uz profesionalni rad volontirala sam kao predsjednica udruga: 10 godina u gradskoj udruzi tjelesnih invalida, 10 godina na državnoj razini i sada 10 godina na ljudskim pravima.
3. Koji su najveći problemi s kojima ste se susretali kao osoba s invaliditetom? Susreću li se i danas s tim istim problemom osobe s invaliditetom ili su se stvari u međuvremenu promijenile pa i zahvaljujući upravo Vama?
O bilo je dosta toga: arhitektonske prepreke, parkirališta za vozila osoba s invaliditetom, majke bez prava na rad sa skraćenim radnim vremenom, škole bez dizala, studenti bez uvjeta u studentskim domovima, lokalne udruge s potrebom osnaživanja, nepoznati broj osoba s invaliditetom u Hrvatskoj, svijest da osobe s invaliditetom nisu tamo neki ovisni o socijali već ljudi ljudskim pravima, povezanost s drugima na EU razini, zapošljavanje osoba s invaliditetom,……
4. Puno toga ste napravili u Gradu Zagrebu, no kakva je situacija u ostatku Hrvatske?
Upravo zato jer sam u 10 godina organizirala 10 Škola za voditelje lokalnih udruga osoba s invaliditetom na kojima smo ih educirali o svemu – od nastupa u medijima do direktne individualne pomoći, jako su se lijepo razvile udruge diljem Hrvatske i danas su mnogi bolji od nas edukatora.
5. U UPIM-u se posebno brinete za ljudska prava osoba s invaliditetom. Jesu li upravo ljudska prava pala u drugi plan kada je riječ o osobama s invaliditetom i zašto svi mi kao zajednica, kada govorimo o osobama s invaliditetom, moramo imati na umu upravo ljudska prava?
Nisu, samo je stanje malo uspavano. Puno je bolje nego prije 40 godina kada sam ja postala osoba s invaliditetom. Vjerujem u snagu mladih osoba s invaliditetom koji se moraju snažno uključiti u ostvarivanje svojih prava iz 280 pravnih propisa koji reguliraju život osobe s invaliditetom. Danas nije problem zapošljavanja osoba s invaliditetom, već njihovih kompetencija za posao. Veći je problem starijih osoba s invaliditetom, koji nije toliko vidljiv u društvu i tu se mora puno toga raditi da bi se poboljšali uvjeti. Mlada osoba u kolicima lako preskoči 2 cm rinzola ali starija s već slabijim rukama ima veliku prepreku i osjećaj da je to 20 cm. A da ne govorimo o neprimjerenim WC-ima.
6. Više od 500.000 stanovnika Hrvatske su osobe s invaliditetom. Imamo mi li mi kao društvo dovoljno senzibiliteta za takve osobe? Ako možemo govoriti na mikro razini, što svi mi kao pojedinci možemo učiniti u kontaktu s osobom s invaliditetom? Možete li nam možda udijeliti neke praktične savjete?
Nije baš najbolje stanje društvene svijesti i senzibiliteta ali na tome treba raditi. Kultura ponašanja i pravila uljudnog ponašanja su važna. Naša udruga snažno radi na tome i djelujemo na mlade s našom edukativnom publikacijom za mlade BONTON za bolje razumijevanje osoba s invaliditetom. Ali na tome trebaju raditi same osobe s invaliditetom i njihovi roditelji u svojim sredinama.
7. A u svemu tome svakako može pomoći knjiga „Bonton za bolje razumijevanje osoba s invaliditetom“. Kome je namijenjena ta knjiga, djeci ili odraslima?
Mladima jer mislimo da je to najbolje za njih. Poklanjamo je mladima koji sudjeluju u edukacijama kako bi je ponijeli doma i možda pročitali i ostali oko njih.
8. Na čemu trenutačno radite? Koji su projekti u tijeku?
U cilju otvaranja mogućnosti za zapošljavanje došli smo i na zanimljivu ideju, nakon projekta s Agronomskim fakultetom o hortikulturi, i otvorili smo Inkluzivnu školu za pčelare, gdje su osobe s invaliditetom samo neki od polaznika ali je škola potpuno prilagođena njima. Dosadašnja volonterska iskustva su sjajna u šest godina postojanja, imamo i našu pčelaricu u invalidskim kolicima kao mentora iz pčelarstva a pozvali smo u Hrvatsku i pčelara u kolicima iz Francuske, koji ima 160 košnica i uspješan je biznismen. Sjajan primjer dobre prakse iz Europe.
9. Nakon svega što smo čuli možemo zaključiti da je situacija danas daleko bolja nego 80-ih godina, ali i da još uvijek itekako ima mjesta za napredak.
Nekada je primjerice vrlo malo osoba s invaliditetom bilo zaposleno. Danas je situacija znatno drugačija. Zašto je važno da su osobe s invaliditetom u sustavu rada?
To je najbolji način mijenjanja stavova o osobama s invaliditetom. Bezbroj je primjera gdje su poslodavci imali rezerviran odnos prema osobama s invaliditetom ali su to promijenili nakon što su oni dokazali da su vrijedni, radišni, lojalni poslodavcu i da vole svoj posao. Često su i bili najbolji radnici.
10. I za sam kraj, ako nas sada sluša netko tko se osjeća bezvrijedno, netko koga je invaliditet zadesio ili je rođen s njim, a ne osjeća se jednako vrijedno – možete li im uputiti koju rečenicu. Vjerujem da im Vaša životna priča može biti i inspiracija i motivacija. I sami ste se na početku osjećali i depresivno i izgubljeno. Što biste voljeli da ste u tome trenutku čuli?
Ma hajde ti to možeš!! Samo se potrudi, iskoristi to što imaš i budi uporna i strpljiva jer vrijeme donosi rješenja.
Gospođo Dobranović, bila mi je iznimna čast razgovarati s Vama i upoznati naše slušatelje barem s dijelom onoga što ste napravili za osobe s invaliditetom. U pravom smislu riječi želimo Vam puno sreće i nadalje, dobro zdravlje i uspješno započete i završene projekte.
Vama, dragi slušatelji, hvala na pozornosti. Vjerujemo da su vam informacije iz današnje emisije bile vrlo korisne i da ćete neke od njih primijeniti već u prvom susretu s osoba s invaliditetom.