Već 10 godina uče mlade razumijevanju osoba s invaliditetom: U našoj Školi za pčelare slabovidne osobe koriste posebne očale s povećalom!
Koliko ste puta vidjeli slabovidnu osobu ili osobu s oštećenjem vida, a niste znali trebate li pomoći ili kako uopće reagirati? Kontaktirali smo Udrugu za promicanje istih mogućnosti (UPIM), koja obilježava čak 10 godina rada s mladima s njihovom edukativnom publikacijom za mlade “Bonton” – za bolje razumijevanje osoba s invaliditetom.
Naime, kako nam je ispričala predsjednica Mirjana Dobranović, Udruga za promicanje istih mogućnosti (UPIM) usmjerena je na kvalitetu života osoba s invaliditetom s ciljem njihovog poticanja za angažman i društvene promjene, kojima bi se osigurale iste mogućnosti za ovu ranjivu skupinu u društvu. Stoga se slabovidne osobe i osobe s oštećenjem vida bez straha mogu javiti ovoj Udruzi ukoliko im se svidi!
“Aktivnosti naše Udruge su brojne, a među najvažnijim su: organizirani nastup u rješavanju njihovih individualnih problema, provođenje različitih akcija, projekata, programa u njihovu korist, sudjelovanje u predlaganju i oblikovanju zakonskih propisa, predlaganje sustavnih rješenja o skrbi, sprječavanju pojave njihove diskriminacije. Također smo usmjereni na stvaranje preduvjeta za što bržu i potpuniju socijalizaciju i što je mogući viši stupanj njihovog neovisnog življenja, kvalitetnu i sustavnu komunikaciju te udruživanja s drugim domaćim i međunarodnim organizacijama u svrhu zajedničkog nastupa i pronalaženja sustavnih rješenja”, pojasnila nam je i dodala:
“U zajedništvu s drugima tako stvaramo preduvjete za kvalitetno življenje osoba s invaliditetom i njihovo individualno osnaživanje, pridonosimo razvoju cjelovite i kvalitetne ponude zdravstvenih, obrazovnih, socijalnih i drugih usluga. Naše je djelovanje na principima održivosti što znači da učinkovito promičemo ideju boljeg društva i Hrvatske kao socijalne države. Reagiramo na pojave kršenja ljudskih prava i diskriminacije za svaku pojedinu osobu s invaliditetom, s čijim se slučajem upoznamo i utvrdimo istinitost navoda”, kazala nam je predsjednica Udruge.
Pokušavaju, dakako, maksimalno pomoći osobama s invaliditetom za koje znaju da im je pomoć potrebna. Ipak, naglasili su, ne mogu svima pomoći, ali čine sve što je u njihovoj moći. Udruga je volonterska i neprofitna, a zanimljiva je i priča oko loga.
“Logo UPIM-a je puzla gdje je u centralnom mjestu osoba s invaliditetom, iznad uz ime je sve ono što država jamči kroz 280 pravnih propisa (zdravstvo, obrazovanje, zapošljavanje, socijalna skrb, civilno društvo) a pri dnu u hrpici smo svi mi ljudi dobre volje koji možemo učiniti nešto dobro ako hoćemo i tražimo rješenja”, rekla nam je Dobranović.
Bonton – za bolje razumijevanje svih osoba s invaliditetom
Iz Udruge su posebice ponosni na svoju publikaciju BONTON te su nam i pokazali neke rezultate.
“Njega smo izdali prije 10 godina uz partnersku podršku Ericssona Nikole Tesle i Kersshofseta. Bonton je do sada tiskan u nakladi od 16.000 primjeraka koje smo skoro sve podijelili. Najveća vrijednost našeg djelovanja su edukativne interaktivne radionice i njihova evaluacija”, kazali su nam te dodaju kako je kroz radionice dosada prošlo više od 7.000 sudionika, a održavale su se u vrtićima, školama, fakultetima i različitim ustanovama.
“Oni su učili kako komunicirati s osobama s invaliditetom te su nam dali povratnu informaciju o samoj edukaciji kroz njenu evaluaciju. Udruga na taj način pridonosi učenju pravila uljudnog ponašanja, komuniciranja i olakšavanja načina ostvarivanja kontakata s osobama s invaliditetom koje spadaju u ranjivu ili bolje rečeno različitu skupinu osoba u našem društvu”, objasnili su nam.
Zanimalo nas je koje su najčešće greške u komunikaciji sa slabovidnim i slijepim osobama s kojima su se dosad susreli u Udruzi. Kako nam je ispričala predsjednica, ljudi najprije uvijek zaborave pitati osobu treba li joj uopće pomoć. Odmah prionu ne znajući je li njihova pomoć uopće potrebna!
“Jedna greška se često potkrade. Zato u Bontonu imamo pravilo uljudnog ponašanja i tijekom edukacije naglašavamo: Nemojte biti dobri, nemojte pomagati, već PITAJTE kako pomoći. Vrlo često se događa da ljudi imaju potrebu biti dobri i žele pomoći, no pritom zaborave da su i osobe s invaliditetom individue za sebe i da je svakome na drugačiji način potrebno pomoći. Zato je važno PITATI – treba li i kako pomoći. Gotovo da je to najveća greška u primjeni pravila uljudnog ponašanja”, naglasila je i dodala:
“Osobe s invaliditetom pokušavaju osmisliti vlastiti način života i u pravilu razrade načine prilagodbi svojim potrebama i mogućnostima”, kazala je.
Predsjednica Udruge Dobranović osvrnula se na najčešći primjer s kojim se susreće.
“Kod prelaska slijepe osobe preko zebre, ljudi koji žele pomoći zaborave pitati – treba li osoba pomoć i kako joj pomoći? U jednom slučaju treba joj pružiti ruku da se primi, u drugom će se primiti za rame ili ruku, ili kako je već najzgodnije”, objasnila nam je predsjednica Udruge.
Mnoštvo primjera možemo uloviti i u publikaciji Bonton, koju osim na www.upim.hr, možemo pronaći, i u kućicama za knjige na Bundeku i u Samoboru, ali i svim knjižnicama škola i fakulteta gdje nakon predavanja ostavljamo primjerke.
Škola za pčelare kao pomoć pri zapošljavanju
Upitali smo ih kako pomažu slijepim i slabovidnim osobama pri zapošljavanju.
“Svjesni smo da je svaka osoba s invaliditetom individua za sebe, da ima svoju priču, da svatko na svoj način proživljava trenutak nezaposlenosti i svatko ima specifične potrebe i mogućnosti. No, dajemo im potporu. Trudimo se da sagledaju svoje stanje i ohrabrujemo ih u onome u čemu su dobri”, objasnila nam je predsjednica Udruge.
Kako nam je kazala, podučavaju ih o vrlinama marljivosti i ustrajnosti te kako će poslodavcu opravdati ulaganje u njih, koje sve poticajne mjere potpore države postoje, koje sve dokumente moraju imati za prijavu na natječaje i drugo.
“Ponosni smo na desetke zapošljavanja i kontinuirano smo u kontaktu s njima, radujući se njihovim uspjesima. Za njih smo tu i kada stvari ne idu najbolje te im treba topla riječ, utjeha i razumijevanje”, tvrdi.
Potom nam je ispričala sve o suradnji s pčelarskim udrugama i školi za pčelare, koju pohađaju i slijepi i slabovidni. Otvorena je kao nova mogućnost zapošljavanja.
“U suradnji s pčelarskim udrugama, otvorili smo 2015. Inkluzivnu školu za pčelare, na kampusu Borongaj, gdje postoji i znanstveno nastavni pčelinjak, za praktični dio nastave. Svake školske godine nekoliko osoba s invaliditetom uključeno je u edukaciju, a dobivanjem uvjerenja pčelar, koje se upisuje u radnu knjižicu, otvaraju se mogućnosti za rad i zapošljavanje ili hobi uz proizvodnju hrane – meda za vlastite potrebe”, rekla je predsjednica Udruge.
“Sa slabovidnima imamo dobra iskustva jer je profesor Rezo s Agronomskog fakulteta (i sam slabovidna osoba) koristio pomagalo – zanimljive očale s povećalom, da može prepoznati u roju maticu pčelu”, objasnila nam je te kazala kako je isti profesor Rezo mentor slabovidnima.
“Sve se može s voljom savladati”, poručila je.
“Često smo se susretali sa slabovidnim ili osoba oštećena vida jer su oni pored vrste oštećenja imali i druge životne tegobe koje je trebalo rješavati. Često je vid bio samo dio drugih dijagnoza, osobito cerebralnih oštećenja”, pojasnila je.
Objasnila nam je aktivnosti koje su najčešće provodili.
“Tu je bilo najviše aktivnosti vezanih za njihovo osnaživanje – kako se izboriti u obrazovanju za prilagodbu, kako odabirati zanimanja, kako poslodavcu iskreno reći što može a što ne, kako biti iskren u partnerskim odnosima, kako savladati strah u starijoj dobi osoba, kako se upisati u našu Inkluzivnu školu za pčelare i drugo. Savjetovanje je uvijek bilo prisutno i davano, a rezultati su ovisili o samoj osobi, koliko će prihvatiti ti ili ne”, kazala je.
Ipak, kako je zaključila predsjednica UPIM-a “kultura ponašanja prema osobama s invaliditetom nažalost nije na razini na kojoj bi trebala biti”.
Tvrdi da se često ne shvaća njen značaj, niti važnost kontinuiteta našeg rada.
“Iznimno je važno ljude stalno educirati i ponavljati im pravila komunikacije s osobama s invaliditetom jer ćemo se tako bolje razumjeti”, kazala je.
Svakodnevni poslovni izazovi
Razgovarali smo i s 41-godišnjim Matijom, koji radi kao fizioterapeut. Matija smatra kako slijepe i slabovidne osobe mogu biti odlični fizioterapeuti i maseri.
“Ljudi misle ako ne vidim dobro da ne znam što radim, ali to nije istina. Imam puno stalnih klijenata koji se vraćaju u salon i traže baš mene! Svaki posao se može naučiti, a za dobrog masera i brigu o drugome, prvo je potrebna volja i želja, a onda sve ostalo”, ispričao nam je Matija, koji se ovim poslom uspješno bavi već pet godina, a jednog dana bi želio imati i svoj salon.
Upitali smo ga s kojim se svakodnevnim izazovima susreće na svom poslu.
“Nije mi uopće teško raditi, uživam u poslu! Teško mi je kad osjetim nelagodu kod drugih jer im je došao slijepi terapeut… Opustite se i dopustite da vam pomognem, kažem ja. Svatko može nekome pomoći, ali ne treba svatko pomoć”, zaključio je naš veseli sugovornik.
Vedrana Mišković Foto: UPIM/Generacija.hr